Večeri španjolske kulture - Ciklus španjolskih komedija

Premda je diktator Franco zaokružio Španjolsku kao namrgođenu državu zarobljenu strahom, koja je zabranjivala bilo kakav oblik kreativne slobode, njegov ‘doživotni mandat’ ipak se približio kraju. A nakon što je okončala njegova tiranija, trebalo je upregnuti svu onu nagomilanu energiju i izbaciti na površinu sve one tabu teme koje su se smatrale ‘nepoćudnim elementima’, jer je diktatorova vlast zabranjivala bilo kakav oblik kreativne slobode. Nakon dugih godina mraka, Španjolci su naprosto vapili za humorom. Eksplozija smijeha i vedrine dogodila se s pojavom legendarne Movide kao zakašnjelim španjolskim odgovorom na sve one evropske novovalovske pokrete i njihove ekscese koji se nisu zbivali samo u ozračju filma, nego i u drugim umjetnostima, od dizajna i glazbe, do literature i arhitekture. Humor koji je promovirao njen guru Pedro Almodovar drzak je i uvredljiv, morbidan i kičast, kaotičan i prljav, a nadasve subverzivan i pikantan poput najpaprenijega gazpacha. Taj humor mnogo duguje španjolskoj nadrealističkoj tradiciji. Frankov mrak zamijenili su, dakle, Almodovarovi drečavi tapeti i košulje plave poput neba kojeg smo promatrali s terase njegovih Žena na rubu živčanog sloma.

Zato ovaj ciklus započinjemo s dva kvintesencijalna Almodovara i neizbježnom Carmen Maurom. U Što sam učinila da sam to zaslužila? ona je ‘tipična’ španjolska domaćica koja sanja o seksu s obdarenim muškarcem. A u Mračnim običajima ona je časna sestra koja se hrva s tigrom. Almodovarov humor začudni je spoj melodrame i iščašene farse začinjene katoličkim kičem u kojoj je ostavljeno dovoljno prostora za religijske ekstaze na LSD-u, krivotvorenje Hitlerovih dnevnika i ubojstva u kojima hladno oružje postaju svinjske kosti. Možda Almodovarove heroine doista jesu ‘ružne’, poput njegove muze Rossy de Palme s licem poput Picassova kubističkoga portreta (kasnije će taj farsični odmak od klasične holivudske ljepote reciklirati Alex de la Iglesia u Ševcu u liku neugledne Lourdes). Ali on ju tjera da misli, a ne da čini ono što se od nje očekuje. U Almodovarovim komedijama, psihičko stanje protagonista uvjek se podudara s narativnim tonovima. A naracija je pokušava postići određeni balans, fizički i moralni.

Uz multi-kulti boje Corbachova Tapasa, neke vrste vedrije varijacije na Iglesiasov De bares, populistička struja španjolskog humora objavljuje kliničku smrt mačizmu, premda je dio nogometne momčadi iz Serranove slapstick komedije Dias de futbol, čiji su dresovi žuti poput onih u filmu Ajmo žuti, možda zaslužio crveni karton jer povremeno pribjegava jeftinim moronskim štosevima. Zato međunožni pijevac Iglesijina ševca nije zakukurikao, premda je originalni naziv filma (Crimen ferpecto) razigrani hommage Hitchcockovu klasiku Nazovi M radi umorstva koji je u Španjolskoj bio distribuiran kao Crimen perfecto, samo što ga je Iglesia malo nakrivio. Jer, španjolski iščašeni humor bio je i ostao ‘ferpektan’ u svojoj naopakosti. Takva ga najviše volimo. (Dragan Rubeša)